Pitanja identiteta i razočaranje u društvo

Četvrta je već godina velike krize u izdavaštvu i smanjenja količine novoobjavljenih književnih djela. No, umjesto uzaludna lamentiranja, skrenut ćemo pozornost  na neke od zanimljivijih prijevodnih beletrističkih djela u nas objavljenih tijekom 2013. Jer unatoč financijskim poteškoćama hrvatski izdavači uspijevaju ljubitelje lijepe književnosti razveseliti vrijednim naslovima, onima već dobro poznatih autora kao i vrsnim djelima nepoznatih nam pisaca iz različitih zemalja.

Izd. Jesenski i Turk, prev. Željka Černok

Izd. VBZ, prev. Borivoj Radaković

Jedan od takvih, donedavno na hrvatski ne­pre­vedenih, autora jest i Tomas Espedal, 52-go­dišnji norveški pisac čiji je roman Protiv umjet­nosti (prev. Munib Delalić, izd. Fidipid) dojmljiva zbirka različitih pristupa problemu identiteta. To je priča  o čovjeku koji se, nakon že­nine smrti, suočava s teškoćama samostalne brige o kćeri srednjoškolske dobi. Kako je junak pisac, a rukopis autobiografski, autor propituje i vrijeme svoga odrastanja te životne putove roditelja i djeda i baka, tragajući za utjecajima koji su ga nagnali da postane umjetnik, književnik. Ujedno, to je i vrlo ozbiljan romaneskni pristup problematizaciji autobiografskoga pisma i pitanja „život i napisani život, jesu li to različite stvari?“, uz propitivanje razlika između svoga ja i ja onoga „koji se odijeva u riječi“, tj. uz analizu razlika između sebe kao autora i autora koji oživljava na papiru autobiografskoga rukopisa. Riječ je o tekstu fragmentarne strukture, pisanu na tragu romana struje svijesti, prepunu refleksija i opservacijskih dionica, ali i stranica vrlo dojmljive poezije u prozi, svojevrsnih literarnih inačica slikarskih mrtvih priroda, deskripcija interijera i prizora koji su odraz pripovjedačeva stanja svijesti.

Doppler drugi je na hrvatski jezik preveden roman Erlenda Loea, Espedalova osam godina mlađeg sunarodnjaka (2005. AGM je objavio autorov roman Naivan. Super, također u prijevodu Ž. Černok). Za razliku od stilski izglačanijega, poetičnog izričaja Tomasa Espedala, Erlend Loe rabi posve jednostavan stil, blizak tzv. manje je više poetici, i također tematizira identitetnu promjenu. Nakon pada s bicikla i udarca u glavu junak Doplera odlučuje se na radikalnu promjenu dotadašnjeg života – napušta ženu i dvoje djece te se nastanjuje u šumi, gdje živi u šatoru, u društvu mladunčeta losa. Time junak upućuje prst srednjak imperativima kapitalizma, odbija dalje težiti gomilanju materijalnih dobara, odbija biti marljiv i truditi se te odbija robovati prihvaćanju okoline i poštovanju drugih ljudi; okreće leđa malograđanštini, okovima braka, obitelji, dobrosusjedskih odnosa i roditeljstva. Kako je roman izvorno u Norveškoj objavljen 2004, čini se anticipatorskim, u kontekstu recentnih otpora neoliberalnoj politici kapitalističkoga sustava, čije su aberacije unatrag nekoliko godina prepoznate kao uzročnik globalnoga propadanja svjetske ekonomije. Duhovita je to, topla i ležerna satira usmjerena katalogizaciji stajališta suprotstavljanja svim oblicima oportunizma i malograđanštine – otpor je to potrošačkoj groznici, zaglupljujućem televizijskom programu i senzacionalističkim medijima te otpor težnji poslovnome uspjehu i bogaćenju.

Problemom identiteta bavi se i brazilska spisateljica ukrajinskog porijekla Clarice Lispector (1920–1977) u romanu Zvjezdani trenutak. Točnije, autorica se bavi fluidnošću, neuhvatljivošću identiteta kroz priču o mladoj djevojci izgubljenoj u anonimnosti velegrada. Roman za pripovjedača ima književnika koji, zamijetivši krhku, neuglednu i očito osamljenu djevojku na ulici, konstruira njezinu moguću biografiju (zapravo temeljenu na životnom iskustvu Clarice Lispector) istovremeno roman garnirajući metanaracijom kojoj je svrha u problematizaciji samoga procesa pisanja, pretvorbe misli, nečeg fluidnog i neuhvatljivog, u materiju, stvarnost, a koja je opet sazdana od mašte, kreirana na papiru. Glavna karakteristika djevojčina života bila je praznina, praznina misli, praznina uma, praznina želuca i novčanika; njezinu nezainteresiranost za bilo što, egzistenciju lišena propitivanja te puko postojanje u bezmisaonosti autor stavlja u opreku prema materijalističkom poimanju svijeta utjelovljenom u liku mladića u kojega se zaljubljuje. Njegove su pak arogancija i samopouzdanje, bez utemeljenja u znanju ili inteligenciji, krajnost suprotna djevojčinoj pasivnosti, ali također jednako kontraproduktivna, i bez izgleda za sretnu budućnost. Radi se o slojevitu, gustu i višeznačnu djelu, romanesknoj razradi autoričine utopije o mogućnosti čistog postojanja, prirodnog i iskonskog, temeljenog isključivo na osjećajima, i neukaljanog razumom.

U 2013. dobili smo i prijevode nekih dosad nam na hrvatskom jeziku nedostupnih naslova starijih pisaca, čiji opusi predstavljaju nezaobilaznu i vrlo utjecajnu baštinu europske književnosti. Kao možda najvažniji naslov ovogodišnje prijevodne produkcije izdvaja se knjiga Vrijeme srca (prev. Truda Stamać, izd. OceanMore) koja donosi prepisku između Ingeborg Bachmann i Paula Celana. Osim što je riječ o kronici jedne ljubavi, strastvenog odnosa dvoje snažnih osobnosti od kojih je on bio potomak židovske obitelji ubijene u koncentracijskome logoru, a ona kći austrijskoga nacista, to je ujedno važan dokument vremena, ali i knjiga velike književnopovijesne važnosti, jer mnogo otkriva o načinu razmišljanja te o svjetonazorima i poetikama dvoje važnih pisaca, ali i o intimnim događajima koji su utjecali na ono što su pisali, usto što knjiga  donosi autentičnu sliku europske književne scene nakon Drugoga svjetskog rata.

Izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput, prev. Sanja Šoštarić

Knjiga je obogaćena brojnim uredničkim komentarima, pojašnjenjima pojedinih aluzija, konteksta i povoda te ilustracijama i fotografijama, ali i pismima Celanove supruge Gisele Lestrange upućenima Ingeborg Bachmann, a dodatno svjetlo na tu kratku ljubavničku, ali i preljubničku, priču baca spoznaja o duševnim teškoćama i tragičnome kraju autora. Prepiska između Celana i Bachmannove odvijala se između 1948. i 1967, što obuhvaća i razdoblje (1958–1962) koje je Ingeborg Bachmann provela u vezi s Maxom Frischom, a čije je dnevničke zapise nastale između 1966–1971. objavio također OceanMore, u prijevodu Nikice Petraka. Još više nego prethodna, knjiga Maxa Frischa oslikava vrijeme u kojem su zapisi nastali, jer osim intimnih iskaza uključuje i izvatke iz tadašnjega tiska, različite statistike i već kultne upitnike u kojima posredovanjem različitih humorno intoniranih pitanja Frisch zapravo kritizira anomalije tadašnjega društva. Točnije, tadašnjih društava, jer je Frisch neprestano putovao, a tijekom putovanja (New York, Izrael, Prag, Varšava, Moskva, Rim, Zürich...) on je promatrao, uočavao i kritički komentirao, često vrlo ironično, u zapisima različitih formi, dužine i intonacije. No, uz  dokumentarističke zapise i putopisne elemente knjiga sadrži i prozne minijature, anegdote, dosjetke, aforizme, nacrte rukopisa u nastajanju ili kratke ideje za nove tekstove, ali i lucidne eseje u kojima obrađuje pojedine aspekte književnoga stvaranja (npr. iznimno zanimljiva razmišljanja o pisanju u Ich-formi).

Također kao važno svjedočanstvo vremena, ali za razliku od prethodnih dviju knjiga u obliku fikcije, izdvaja se roman Knjiga kratkih vječnih ljubavi ruskoga pisca Andreja Makinea, koji je 1987. emigrirao u Pariz i na gostujućem terenu stranog jezika – francuskog  – osvojio dvije najvažnije francuske književne nagrade. U romanu Knjiga kratkih vječnih ljubavi rekonstruirajući prošlost, tj. pišući o junakovu odrastanju u Rusiji obilježenu siromaštvom, ali i ljubavima, Makine zapravo piše o deziluziji, o raspadu sna o uspostavi pravednijega društva i sretnije budućnosti pod okriljem Komunističke partije. Roman se nadaje postupnim pohranjivanjem ushićenosti o društvu bratstva i solidarnosti među prašnjavu starudiju gdje su već spremljeni drugi junakovi dječji snovi. Prva ljubavna razočaranja pod ruku idu s razočaranjem u karakter društva u kojemu odrasta – mladi junak svakodnevno se suočava s nepravdama a životna stvarnost razotkriva se u raskoraku između parolaških ideala kojima se teži i realnosti koja je od idealne jako daleko. No i žuđeni izlazak iz komunizma donosi nova razočaranja, ljudi postaju zatočenicima u zapadnjačkom konzumerističkom raju, uz preobilje u trgovinama, ali nedostupno svima, već samo nekima, onima „koji su se snašli“. A osim obilja tu je i gospodarska pljačka, egoizam, pohlepa, horde nezaposlenih, siromašnih, gladnih i sveopći prijezir prema takvima, slabima, starima, nemoćnima, sirotima.

Izd. Naklada Ljevak, prev. Dean Trdak

O deziluziji piše i Julian Barnes u svome 2011. Bookerovom nagradom ovjenčanom kratkom romanu Osjećaj kraja. Roman je to o osvješćivanju zbilje kakvom ona u svojoj nepredvidljivosti jest, za razliku od one pretpostavljene te zasnovane na oskudnim informacijama, ali i višku arogancije u smislu uopće slobode koju si uzimamo usuđujući se uopće suditi o tuđim životima, a zasnivajući svoj sud o nekome oslanjajući se na neprovjerene glasine, naslućene osjećaje ili krivo protumačene riječi i postupke. Taj je roman zapravo treća autorova tematizacija starenja i smrti (nakon zbirke priče Stol od četrunovine i esejističko-autobiografske knjige Nema razloga za strah) i autor ponovo uz puno suptilna humora, ironije ali i lucidnosti, te vješto vođene vremenski razvedene radnje čiji se ogranci skladno spajaju u neočekivanom finalu, progovara o važnim temama, istovremeno ispisujući emocionalno snažne, dirljive i duboke, ali i duhovite stranice. Barnes se pritom, a na štetu svoga glavnoga junaka, zapravo poigrava tezom o spisateljskome zanatu kojom je zaključio knjigu Nema razloga za strah , a koja je glasila „pisac je netko tko se ničega ne sjeća, ali zapisuje i upravlja različitim verzijama onoga čega se ne sjeća“. Knjiga je to u kojoj Barnes stvara svog dosad najtragičnijeg junaka, jer njegov Toby Webster, postavši svjestan svojih, na krivim premisama zasnovanih zaključaka, osvješćuje i svoje mane, te na pragu starosti gubi oslonac identiteta i samopouzdanje, osuđen na pokušaj novoga početka, otežanog grižnjom savjesti i imperativom teško ostvarivog samooprosta.

Na kraju spomenimo još nekoliko krajem godine u hrvatskome prijevodu objavljenih knjiga a koje svakako zaslužuju čitateljsku pozornost: César Aira Varamo, Junichiro Tanizaki U pohvalu sjene/Ključ, Alain de Botton Religija za ateiste, Delphine de Vigan Ništa se ne opire noći, John Boyne Prigovor savjesti, William Trevor Daleko od Irske, Kazuo Ishiguro Bez utjehe, Zadie Smith London, NW, Mario Vargas Llosa San jednog Kelta, Amelie Nothomb Modrobradi, Vassilis Aleksakis Prva riječ, W. G. Sebald Prema prirodi.